Nauka i programiranje

Ma koliko da naučnici žele da algoritmi koje oni razvijaju nemaju veze sa programiranjem to nije slučaj. Naime u idealnom svetu naučnika algoritmi ne bi trebalo da imaju nikakve, baš nikakve, veze sa programiranjem. Algoritmi koje oni razvijaju, koje implementiraju programiranjem, koristeći programske jezike, u programskim okruženjima, koji su namenjeni da budu korišćeni od strane drugih programera, prilikom razvoja novih programa = nikakve veze sa programiranjem. Nauka može da bude sjajna stvar kada se njome bave pravi ljudi. Nažalost to najčešće nije slučaj.

T-here

S. sent me poem called "Tvamo". I translated it to English...

Situation over there
run us into here.
The ones over there
would also like to be here.
They know there,
better is here.

It is good there,
better then it is here,
but there's no there,
what there is here.
U can't do there,
what u can do here.

We'd prefer there,
then to be here,
cos ours is there
and theirs is here.

Ones over here
would like us there;
they don't care
about us over there.
We suffer here;
we could also there.
That is how is here!

They think over there,
fortunate are we when are over here.
Everyone would come here;
no one would stay there!
If everyone came here,
who would be there?

One, who sent us here
stayed over there;
he couldn't dare
to leave over there.
He's better there,
then he would be here;
don't allow them
to leave over there.

He needs them there.
What would all do here?
Someone needs to stay there.
There's enough of us here.
That's how's there!

We cry over here,
for ones over there.
The tears are here,
larger then ones there!

All of us here,
have somebody there.
We stay over here,
and go often there.
Work hard here,
to help ones there.

With head we are here,
and with heart there.
Everything would give,
to be better there.
So we wait here,
to get better there,
to leave here,
and go back there.

It is cold over here,
colder then there,
cos sun over here,
is not warm like there.
U pale over here,
foreigner become there,
as u are also here.

Fortunate are there,
cos not over here,
but stayed there,
cos we are here,
nether here nor there!

Proba ubacivanja videa

Problem signs for workaholics

Pre nego što pokušate da pomognete prijatelju za koga sumnjate da je postao workaholic potrebno je prvo uveriti se. Svaka od dole ispisanih stavki predstavlja nezdravo i potencijalno opasno ponašanje. Ako vaš prijatelj pokazuje znake više nego jedne od njih to je pouzdani pokazatelj da je on potpuno izgubio kontrolu.

• Works more than in the past;
• Denies or tries to hide that he/she is working too much;
• Avoids talking about his/her work and behavior when working and minimizes the amount and frequency of and problems related to working;
• Forgets or denies things that happened when s/he was working;
• Chooses friends who are heavy workers;
• Often works to relax or forget about problems;
• Tries to justify or excuse his/her working;
• Behaves differently when working (for example, a person who is normally quiet and mild-mannered becomes loud and angry when working);
• Thinks a lot about work;
• Avoids social functions where work may not be available;
• Seems to have a low self-image and works to feel better.

Običaji

Svakog prvog maja ljudi u Berlinu praktikuju interesantan običaj. Masa se skuplja i baca kamenice na policiju. Nisu to neki ozbiljni protesti, više tradicije radi. Bez nekog specijalnog razloga, onako pre nego što odu u park na roštilj. Naime ovde narod i nema razloga da se buni. Čak i ljudi bez zaposlenja mogu da žive od socijalne pomoći, ako ne lagodno, ono bar pristojno.

Tu nije više pitanje da li postoji razlog ili ne. Glavnu ulogu tu igraju ljudski geni koji su hiljadama godina trenirani da ih neko ili nešto ugrožava. Još od lavova u praistoriji, preko robovlasnika i feudalaca kasnije, uvek je postojao neki ugnjetavač, neko koga treba smaknuti. Tako da sada, kada im ništa ne fali, ljudi ne mogu potpuno da se opuste i uživaju. Geni iznutra vrište za bacanjem kamenica.

I tako svakog prvog maja, tradicije radi, kao i njihovi preci hiljadama godina u nazad, masa u Berlinu se okuplja i kamenuje predstavnike vlasti. Jedan dan godišnje da se zadovolji ta iracionalna unutrašnja potreba. Sutradan se svi vraćaju na posao.

Alexander Platz

Alexander Platz je jedan od centralnih trgova u istočnom Berlinu. Na trgu se nalazi toranj visok jedno 300m (neznam tačno koliko ali veoma je visok, tražio sam na internetu ali nisam uspeo da nađem). Od kada sam došao u Berlin dosta slobodnog vremena sam provedio na Aleksandar Platzu; nalazi se na 20 min od mog stana tako da ne moram da plaćam metro, a i tu sam našao internet kafe.

Jednog dana prolazim ja tuda i vidim neki se ljudi okupili i posmatraju šibicara, tj. pokušavaju da zarade nešto novca. Novčanice od 50e samo kruže; od ljudi do šibicara i nazad. Oni što dobijaju novac su verovatno njegovi ljudi. 50e mi se učinilo kao mnogo novca, ali nije se igralo u manje. Kasnije sam saznao od kolega da je šibicarenje jedno vreme bilo veoma popularno u Berlinu, ali su ljudi vremenom shvatili da ne mogu da dobiju. Tada je bilo uobičajeno da se igra u 50DM ; tarifa je ostala nepromenjena do dana današnjeg samo je došla nova valuta.

Posmatram ja i vidim čovek mi pokazuje gde je loptica. Odpratim do kraja i stvarno je tamo (ništa ne kažem, samo zapamtim). Hoće da me navuče razmišljam se ja. U tom trenutku gura on meni novčanicu u ruke, kaže kao ja sam dobio (ja nisam ništa ni rekao). Odbijem da uzmem novac, zbog čega sam posle žalio do kraja dana, ali šta je tu je. "Nema veze", reče on. Hmmm. Ostanem ja da gledam još neko vreme. Nakon toga krenem i pitam ga "Kako ide, brate?". "Nije loše", odgovara on.

Turčin ima curu

Tog dana odlučio sam da skratim bradu. Kolega mi je rekao da je najbolje da posetim kraj Kotbusser Tor. Tamo živi dosta Turaka i tamo se mogu naći jeftini fizerski saloni (ako se uopšte mogu nazvati saloni).

Ispostavilo se da je Kotbusser Tor blizu mog stana pa sam krenuo pešaka. Našao sam taj kraj na mapi i krenuo. Posle malo razmišljanja da li da idem meni poznatim putem ili prečicom, odlučio sam se, naravno, za prečicu. Nisam se pokajao. Posle ne više od 5 minuta hoda izašao sam na jezero. Po obodu jezera sređene bašte. Na jednom kraju početak šetališta. Spušteno ispod nivoa ulice sa kojom ide paralelno, uređeno, sa sve stazama sakrivenih bršljenom od pogleda i buke velegrada. Pored staza - klupe. Sada, zimi, sa ulice kada se pogleda na dole kroz bršljen vide se klupe, ali leti, noću ne vidi se ništa. Mračan kraj za mračna dela. Nakon staze sakrivene u bršljenu šetalište se nastavlja, prolazi ispod kamenog mosta i nastavlja kroz stogodišnja stabla. Mali sakriveni kutak u velegradu. Šetalište se nastavlja stotinama metara, a ulice sa strane mirne, popločane. Zgrade stare.

Ubrzo nailazim na raskrsnicu. Konsultujem mapu, isto čini žena na biciklu u blizini mene. Pitam je u kom je smeru Kotbusser Tor. Ona me upućuje. U tom trenutku pored mene prolazi Turkinja sa detetom. Ponudi se da mi pokaze put jer i ona ide u tom pravcu. Nisam ni sumnjao. Pričamo malo. Pitam gde mogu naći frizerski salon. Ona me upućuje na novootvoreni salon u blizini. Nezna kakav je. Ja se zahvaljujem i ulazim. Ona nastavlja dalje. Ljubazna žena.

Ulazim u salon. Spotazumevam se sa radnikom, pola rečima, pola rukama, pola gestovima. Slabo zna engleski. Ali drugi Turčin, na stolici za friziranje zna. On mu objašnjava sta želim. Sedam na stolicu i turčin počinje da me brije. Istovremeno pričam sa drugim. Pita me, posle kraćeg razgovora, da li sam Italijan. „Hm", pomislim, „Italijan". „Ne", kažem, „Iz Srbije sam". „Znam ja pomalo jugoslovenski", reče turčin na lošem ali sasvim razumljivom srpskom, „Moja je curu iz hrvatske. Da li se tako kaže girlfriend?", upita turčin. „Da", kažem ja „curu".